Novi načini viđenja

«Donosite nova iskustva u živote što više ljudi je moguće »

Pretpostavljam kako nije iznenađujuće to što smo ushićeno poskočili kada su naše izvanredne mlade kolege s instituta Atlante Servizi Culturali predložili ideju da se djela Anni i Josefa Albersa prilagode za slijepe ljude. Anni i Josef htjeli su da njihova umjetnost donosi radost i nova iskustva u živote što više ljudskih bića. Tražili su jezik koji bi bio univerzalan, vjerovali su u oblike vizualnog užitka koji bi se prostirao unatrag i unaprijed kroza svo vrijeme, koji bi prelazili sve granice. Anni je najviše voljela riječi „univerzalno i bezvremeno”. Osjećala je da je u duhovnom jedinstvu s tkaljama s peruanskih Anda iz 19. stoljeća. Josef joj je za njezin 23. rođendan darovao kopiju jednog egipatskog kipića iz Pergamskog muzeja u Berlinu. Zanimalo ga je sve što je bilo kvalitetno i zanatski dobro izrađeno, neovisno o stilu ili razdoblju; o romaničkim katedralama i radostima njemačkoga rokokoa raspravljao je s većim oduševljenjem od onoga koji je pokazivao prema djelima nekih od svojih kolega s Bauhausa. Albersovi su naizmjenično preferirali svoj televizor Sony, kameru Polaroid i gledanje olimpijskih sportaša dok se služe svojim vještinama kako bi ostvarili svoj najbolji rezultat umjesto ispovijesti ekspresionista ili pretjerane individualnosti i originalnosti. Zašto sam se upustio u ovu digresiju o tih dvoje divnih ljudi? Zato što moram misliti o tome da bi oni, onako ispunjeni suosjećanjem i empatijom, onako zainteresirani za iskustva svakoga čovjeka i svih ljudi te onako nezainteresirani za stvaranje veza, zarađivanje novca i traženje publiciteta, duboko osjećali da im proširenje njihove vizije na ljude koji nisu obdareni normalnim optičkim vidom pruža najveću moguću radost. Anni i Josef bez žaljenja su se mirili s datostima života. Iako se ona mogla samo ograničeno služiti svojim udovima zbog nasljedne bolesti, nikada nije zatražila dijagnozu, a čak nije znala ni njezin naziv. Iako se on rodio u gradu s ugljenokopima u kojem „je i pljuvačka bila crna”, u obitelji koja je, pristojno rečeno, bila „skromnih financijskih mogućnosti”, ipak je htio brzo postići da što više ljudi uživa u spoznaji i „vidi”. Iako je on u više navrata izjavio kao mu je životni san „otvaranje očiju”, poznavajući njega kao predanoga katolika, čovjeka od srca, i poznavajući nju kao ženu savršenog suosjećanja sa svima koji su živjeli s bilo kojim oblikom invalidnosti, iako se sama malo obazirala na vlastitu invalidnost, sada shvaćam da bi bili očarani idejom da se osjet vida može prenijeti na one koji ne mogu vidjeti vlastitim očima zbog tjelesnog nedostatka. Albersovi su na sve izazove gledali kao na mogućnosti. To je naravno otrcana fraza, ali svejedno ima beskonačnu vrijednost. Pretvaranje vizualne umjetnosti u izvor bogatstva za one koji nemaju sposobnost vida istinski je izazov, ali u trenutku u kojem je neustrašiva skupina humanih i stručnih zaljubljenika u umjetnost Atlante predložila da rad Anni i Josefa postane izvor radosti „onima koji ne vide” shvatio sam da je zapravo to vrsta pustolovine koju Albersovi vole. Oni bi bili spremni krenuti u tu pustolovinu ne gajeći osjećaj herojstva ili samozadovoljstva jer su im oba ta osjećaja bila strana. Umjesto toga, tom bi izazovu pristupili u nadi da će se životi slijepih osoba moći u nekoj mjeri obogatiti. Stoga smo se posvetili pitanju koliku vrijednost radovi Anni i Josefa Albersa mogu imati za osobe koje u tehničkom, zakonskom, optičkom smislu ne mogu „vidjeti”. Razmislite o sljedećim mogućnostima: Josefa su fascinirale nijanse percepcije. Uživao je dok je slikao dvije Posvete kvadratu (Homages to the Square) identičnim bojama s identičnim nijansama koje se prelijevaju od središnjeg kvadrata prema drugom i trećem, s tim da je jedina razlika veličina središnjeg kvadrata u odnosu na ostala dva. Promjenom mjerila mijenja se i iskustvo. Kako ovo iskustvo možemo predstaviti onima koji to ne mogu vidjeti vlastitim očima? Isto se iskustvo može postići samo temperaturom i mogućnošću dodirivanja površina. Možete osjetiti što se dogodi kada je središnji kvadrat koji je topliji ili hladniji zapravo veći ili manji. U pitanju nije samo „crno i bijelo, ovo ili ono”. Veći, topliji središnji kvadrat u vama će pobuditi drugačiji doživljaj ostalih dvaju kvadrata koji ga okružuju i koji su hladniji. Ili se može dogoditi obratno. Ili bilo koja varijacija na temu. Ono što je važno je da se dožive nijanse. Poznavatelj vina reći će da se okus njegova Bonne Marsa razlikuje netom nakon otvaranja i sat vremena nakon otvaranja. Glenn Gould izvodio je Bacha na jedan način kad je bio mlad, a na drugi način kad je bio stariji. Primijetite! Cijenite! U tome je cijela mudrost. U današnje vrijeme to nazivamo obazrivošću. Mi koji imamo zdrave oči o toj obazrivosti možemo naučiti od onih koje nazivamo slijepima. Anni i Josef bi se složili. U Anninoj umjetnosti nikada nije bilo ponavljanja. Čak i ako je koristila stotine malih trokuta za stvaranje grafike ili nebrojenu količinu metalnih, vunenih, pamučnih ili jutenih niti za stvaranje pletiva, pri tome se nikad nije služila formulama. Umjesto toga, radije se prepustila. I iznenadila se. Stoga i mi pokušavamo proizvesti isti osjećaj užitka kod onih koji ne mogu vidjeti u klasičnom smislu. Ono što nikad nećemo napraviti, jer bi to bilo protivno svemu u što su vjerovali Albersovi i onomu u što vjerujemo mi sami, jest pokušati stvoriti umjetnost koja govori „Kad biste mogli vidjeti, ovo je ono što biste vidjeli.” Anni i Josef svaku su situaciju smatrali prilikom za učenje. Prilikom stvaranje ove izložbe neustrašiva skupina Atlante i naši drugi suradnici preuzeli su svakodnevicu situacije u kojoj osoba u optičkom smislu ne vidi i iskoristili je kao priliku za širenje, za utiranje puta prema sposobnosti vida u vjernijem smislu, u smislu sveukupnog iskustva. Kada bi Anni Albers ušla u tiskarnicu, nikad na umu nije imala krajnje rezultate koje je htjela postići. Umjesto toga pitala bi „Koje su mogućnosti i koja su ograničenja? Što je svojstveno ovom procesu?” Isto činimo i u radu s datostima sljepoće. Koristimo ono što ne posjedujemo, u tradicionalnom smislu, i s pretpostavkama onih koji „vid” uzimaju zdravo za gotovo kako bismo išli dalje, kako bismo došli do novih spoznaja o iskustvu. Vrhunski pisac Ved Mehta, koji je oslijepio s pet godina uslijed bolesti, ne samo da je razvio izuzetne osjete okusa i mirisa, već i sposobnost da prepozna tko je ušao u prostoriju na temelju nijansi držanja te osobe i percepcije o njezinoj veličini. Ved također ne reagira samo na običnu glazbu, već i na suptilnosti boje glasa, naglaska, svega što se može čuti. Ono što mi sami ne možemo u najboljem slučaju može uzrokovati ne nužno ogorčenost, već veselje zbog onoga što postoji, poboljšanje percepcije u nekim područjima koja nam nedostaje u nekim drugima. To je bila bit pristupa umjetnosti i životu koji su zagovarali Anni i Josef Albers. Stvarnost se ne može izbjeći. Uhvatiš se s njom ukoštac i potrudiš se najbolje što znaš. Treći Reich prestao je isplaćivati plaće učiteljima u Bauhausu 1932. te je 1933. stavljen ključ u bravu te škole. Upravitelj škole Mies van der Rohe susreo se s voditeljem propagande Gestapa. Rečeno mu je da se škola može ponovno otvoriti ako bude radila u skladu s metodologijom nacizma. To nije dolazilo u obzir. Josef Albers bio je jedan od sedam preostalih predavača koji su jednoglasno odlučili da je u ovom slučaju jedino rješenje u cijelosti odbiti ponudu. Anni, koja je bila protestantica prema krštenju, shvatila je da njezina realnost da je se smatra „Židovkom u hitlerovskom smislu”. Što učiniti? Nikada nisu tugovali zbog svoje situacije. U ljeto 1933. Anni i Josef dobili su poziv od umjetničke škole Black Mountain u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini. Odgovorili su da Josef ne govori engleski. Savjet škole bio je da dođu unatoč tomu. Karte koje vam je podijelila sudbina postaju razlog za poduzimanje sljedećih koraka. Albersovi su napustili jedini svijet koji su poznavali kako bi otišli u svijet o kojem nisu znali ništa, osim toga da SAD graniči s Meksikom, a majanska umjetnost, koju su otkrili u Berlinu, ih je nadahnjivala. U životu nailazite na ograničenja i prepreke, ali nastavljate živjeti. Ljepotu treba slaviti tamo gdje se može pronaći. To je ono što su Albersovi naučili; zapravo, to je ono što su njih dvoje i svako od njih na neki način znali od samoga početka svojih života. Josefu je kao djetetu, kada bi ga majka povela u lokalni poštanski ured, bilo vrlo uzbudljivo hodati po podu s uzorkom crno-bijele šahovske ploče od mramora. Naravno, tko je slijep, to ne može doživjeti vizualno. Međutim,može osjetiti visceralno ili na druge načine. Dakle, vi koji ste slijepi pružili ste nam fantastičnu mogućnost, za koju smo Vam nadasve zahvalni. Otvorili ste nam put do novih iskustava. Ohrabrili ste nas, naprosto onim što će drugi možda smatrati nedostatkom, da još jednom razmislimo o tome što znači to uzajamno izmjenjivanje crnog i bijelog. Ne toliko o tome što označava koliko o tome koje visceralne užitke pruža. Ritam, kontrasti, sustavno uzajamno izmjenjivanje dvaju ekstrema: odjednom shvaćamo, zahvaljujući vama slijepima i slabovidnima, da su ta iskustva dublja i bogatija nego što smo mislili dok smo ih smatrali samo optičkima. Zato ova izložba predstavlja izraz zahvalnosti. Onima među Vama koji ne mogu vidjeti na tradicionalan način, izražavamo svoju najveću zahvalnost za to što nas ohrabrujete i što nam omogućujete da vidimo dublje.

Nicholas Fox Weber
ravnatelj Fundacije Josef i Anni Albers